mosizd https://blog.dnevnik.hr/dokumentizd

nedjelja, 30.09.2007.

KONVENCIJA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM-KAKO JE PRIMJENITI?

I
Republika Hrvatska je zemlja koja je među prvima ratificirala i prihvatila Međunarodnu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Opravdano se kaže da je Konvencija najvažniji dokument ikada donesen i od velike strateške važnosti za osobe s invaliditetom koji jamči prava koja proizlaze s osnova invaliditeta, a to su prije svega : puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo osoba s invaliditetom, poštivanje različitosti i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti te jednake mogućnosti za sve. Konvencija osim što sa svim svojim odredbama, odnosno sa svih svojih 50 veoma stručno i kvalitetno propisanih i sadržanih članaka koji uvažavajući specifične potrebe OSI jamči, Konvencija i obvezuje države potpisnice na praktičnu provedbu temeljnih ljudskih prava kao što su dostojanstvo, jednakost, pred zakonom; nediskriminacija; pravo na život; pristup pravosuđu; osobna sloboda i sigurnost; zabrana mučenja i surovog postupanja ili kažnjavanja; zabrana izrabljivanja i zlostavljanja; sloboda kretanja i državljanstvo; sloboda mišljenja i izražavanja te pristup informacijama; poštivanje privatnosti, doma i obitelji; pravo na obrazovanje; zdravstvena zaštita; rad i zapošljavanje; sudjelovanje u političkom i javnom životu te sudjelovanje u kulturnom životu.
Iz svega navedenog se može zaključiti da sama Konvencija ne donosi nikakva nova prava u odnosu na već postojećih cca 280 Zakona, Pravilnika i odredaba koji u RH reguliraju prava i obveze OSI.
U čemu je onda bit i veličina Konvencije ako ona „ne donosi ništa novo u odnosu na već postojeće Zakone“?
Što je to što daje toliku vrijednost i snagu Konvenciji?
Upravo je Konvencija međunarodni dokument kojim je određen „prag ispod kojeg se ne smije ići„ (citat: J. Kosor) i omogućava provedbu već propisanih Zakona i propisa koji rješavaju problematiku OSI i tako se dolazi do konačnog cilja Konvencije;a to je potpuna integracija osoba s invaliditetom u društvo, odnosno prihvaćanje invaliditeta kao oblika različitosti te njegovo potpuno uvažavanje od strane države i društva.
Pitanja koja se sama nameću su;
Da li je Hrvatska koja je Konvenciju već prihvatila i ratificirala, spremna za kvalitetnu provedbu svih odredaba Konvencije u praksi i tko uopće jamči njenu provedbu?
Tko je najviše odgovoran za provedbu Konvencije i o čemu ovisi uspjeh ovog najjačeg oruđa u rukama osobe s invaliditetom?
Upravo smo to mi, same osobe s invaliditetom koje imamo najveću obvezu i odgovornost provoditi Konvenciju u djelo, odnosno u naš život, a onda ćemo uistinu „pobrati plodove“ svih naših Zakona i odredaba čije implementiranje u sva tematska područja društva Konvencija jamči.
Prvi korak i ključ svega je; informiranost, odnosno educiranost. Imati pravu i točnu informaciju koju treba znati upotrijebiti pravi je put do svih naših rješenja problema i poteškoća s kojima se nosimo i susrećemo svakodnevno.
RH je sa svojim razvijenim sustavima kao što su to socijalni sustav, zdravstvo i školstvo…… napravila čvrstu podlogu za provedbu Konvencije u njenom punom sadržaju i spremna je na sve izazove Konvencije, ali najveća je uloga na samoj osobi s invaliditetom koja neprestano mora učiti i biti upoznata sa svojim pravima, a onda se pozivati na Konvenciju koja će osigurati njihovu provedbu. S druge strane treba raditi na neprekidnom osposobljavanju postojećih kadrova u našim sustavima za što kvalitetniji rad sa osobama sa invaliditetom koje ne traže ništa nemoguće, nego samo ono što ih sljeduje i što je njihovo pravo.
No, kako biti neprestano u toku i pravovremeno informirati se o mogućnostima koje se pružaju OSI?
Najvažnija je uloga lokalne zajednice, odnosno lokalnih Udruga u koje je nužno da je OSI uključena. Time što postaješ član neke od Udruga osoba s invaliditetom ne postaješ samo nositelj dodatnih pogodnosti i nekih olakšica koje se odnose na neka materijalna davanja (npr. oslobađanje od plaćanja tv pretplate idr) nego OSI lakše postaje u punom smislu član civilnog društva i zajednice, a i OSI dobiva i mjesto koje će ju pravovremeno informirati i savjetovati o svim potrebnim pravima i mogućnostima. U jednu ruku, Udruga misli za tebe i pravovremeno reagira na nadolazeće probleme koje se rješavaju u kontinuitetu i puno lakše, brže i jednostavnije nego što bi to učinila osoba s invaliditetom kao pojedinac.
Sama OSI može puno i doprinijeti razvoju Udruge u koju je uključena i to ponajprije nesebičnim volonterskim radom tamo gdje je potrebno što u konačnici opet rezultira velikim plusom za samu OSI koja doznaje nove informacije i neprestano je uključena u događanja vezana za osobe s invaliditetom. Iskustvo je pokazalo da se volontiranje višestruko isplati iako volonterizam u Hrvata i nije baš omiljen i prihvaćen (prema istraživanju se pokazalo da samo 5 % Hrvata volontira). I u slučaju osoba s invaliditetom, vrijedi temeljni tržišni zakon koji glasi: „Radi lokalno, djeluj Globalno“. Znači svatko od nas OSI u svom mjestu i u svojoj Udruzi treba „raditi“ što učinkovitije na uklanjanju svih barijera koje su prepreka OSI ne opterećujući se materijalnom koristi i time što „to drugi gradovi nemaju pa ne mora ni moj“, nego svatko treba dati onoliko koliko može i umije i prema svojoj savjesti, a time se korak po korak izgrađuje cijela zajednica. Sve je to put do potpune implementacije Konvencije u naše društvo koje postaje sve senzibiliziranije za potrebe osoba s invaliditetom.
Ukratko iz sadržaja prvog dijela slijede zaključci:
1. Osoba s invaliditetom treba stalno raditi na sebi i neprestano se educirati i pravovremeno informirati ne samo o svojim pravima, nego o svim novim mogućnostima i postignućima vezanim za OSI.
2. Neka od važnijih rješenja su:
-učlanjenje u lokalnu Udrugu koja bi trebala raspolagati informacijama o svim mogućnostima za OSI i preporučiti pravu instituciju kojoj se OSI treba javiti u rješavanju određenog problema OSI koja između ostalog, štedi vrijeme i trud.
- informatizacija: OSI naučiti osnove rada na kompjuteru gdje opet lokalna zajednica može preuzeti najvažniju ulogu i organizirano školovati svoje članove.
– poticati volonterski rad koji između ostalog podiže samopouzdanje OSI, stvara osjećaj prihvaćenosti, a u konačnici daje velike rezultate.
- neprestano raditi na podizanju razine znanja same osobe s invaliditetom koja će se lakše nositi sa svojim „problemom“ i biti spremna za mijenjanje svijesti i razbijanje predrasuda ostale zdrave populacije
3. Biti dovoljno glasan i znati izraziti svoje potrebe i želje najprije lokalnim vlastima jer jedino zajedničkom suradnjom nas OSI i OBI- se razvija i mijenja svijest društva i poboljšava kvaliteta življenja OSI
Rezultat svega je kvalitetno provođenje Konvencije u sve sfere društvenog života u koje sama Konvencija i zadire, a RH sa postojećim kapacitetima i uz određena usavršavanja ima mogućnosti za provođenje Konvencije u stvarnom životu i tako ići ukorak s ostalim razvijenim zemljama koje su također Konvenciju prihvatile.
.
U ovom radu su zbog ograničenosti prostora izabrana i obrađena tri članka Konvencije koja su ostavila poseban utisak i odnose se na svih 399 članova naše UTI- Zadar na temelju čijih iskustava je sam rad i napisan. Na slijedećim stranicama prikazano je „Naše viđenje“ određenih problema i ujedno ćemo pokušati dati neka od rješenja za koja smatramo da će uistinu doprinijeti provedbi Konvencije u društvo.



- JEDNAKOST I NEDISKRIMINACIJA


2oo7. godina proglašena je godinom jednakih mogućnosti za sve i ova 2007. godina bi trebala predstavljati onu točku u povijesti od iznimne važnosti za svaku osobu s invaliditetom u kojoj počinje svjetlija budućnost za svakoga od nas koje iz opravdanih razloga često nazivaju „građanima trećega reda“ ili nas svrstavaju u „rizičnu skupinu“. Prema izvješću UNDP-a osobe s invaliditetom spadaju u jednu od najugroženijih skupina civilnog društva i takve osobe se ubrajaju u tzv. „lica socijalne isključenosti“. Svi ti nazivi od „građani trećega reda“ do „lica socijalne isključenosti“ nisu baš ugodni za uho i stvaraju neku odbojnost kod svakog čovjeka na sam njihov izgovor, ali svi ti izrazi su nažalost točni. Zašto?
Bez obzira koliko se i najrazvijenija društva svijeta istinski trudila da u potpunosti izjednače mogućnosti OSI sa svom ostalom, nazovimo ih zdravom populacijom, uvijek ima malih razlika i nikad neće svi biti zadovoljni sa svim 100%, ali da treba težiti stvaranju potpuno zdravog društva- treba. Definicija zdravog društva bi bila da je to ono društvo u kojem su svi ljudi jednaki bez obzira na njihove različitosti i društvo u kojem po bilo kakvoj osnovi nema diskriminacije. Prvi dio definicije je pomalo kontradiktoran jer kako ljudi mogu biti jednaki, ako su različiti. Upravo su te različitosti koje trebamo uvažavati i prepoznavati kao dio osobnosti tih ljudi i dopustiti osobi s invaliditetom (u ovom radu se govori o toj vrsti različitosti) da bude ravnopravan član u zajednici te da ima ista prava kao i svi drugi. Osobe s invaliditetom jesu pred Hrvatskim Ustavom i Zakonom jednake i Hrvatsko pravosuđe ih štiti kao i svakog drugog građana RH, ali u stvarnom životu; u obitelji, na poslu, na ulici, u školi itd. situacija je sasvim drukčija i osoba s invaliditetom svakodnevno se nosi s nekim oblikom diskriminacije i često se ne osjeća ravnopravnim članom društva. Činjenica je da samim tim kad si postao/la osoba s invaliditetom bilo to rođenjem, uslijed bolesti ili nesretnim slučajem za određena prava i mogućnosti si zakinut. Ali takva osoba je zakinuta samo za neka fizička ograničenja koja je sputavaju npr. mogućnošću da trči i pleše, ali nikako ne smije biti zakinuta za mogućnost da se bavi sportom koji joj odgovara, da se koristi trkalištem ili bilo kojim drugim prostorom, da se školuje u istim školama sa svom zdravom populacijom, da se liječi u onoj zdravstvenoj ustanovi koju je OSI izabrala, a ne da ima mogućnost otići samo u Zagreb ili Rijeku jer tamo su bolnice prilagođene. Jednaku mogućnost trebamo imati pri zapošljavanju gdje se traže jednake mogućnosti do zaposlenja kao i sa svim ostalim kandidatima, a ne traže se nikakve povlastice. Diskriminacija na osnovu invaliditeta je iznimno velika kod zapošljavanja, ali i na samom poslu. Upravo je diskriminacija na bilo kojem tematskom polju ta koja sprečava razvoj i osnaživanje same osobe s invaliditetom, a za većinu „nesuglasica“ su krive predrasude u društvu o OSI koje glase za nesposobne i manje vrijedne članove zajednice. Društvo je:
1. narod, ljudi s kojima živimo i koji su oko nas čije navike nije lako mijenjati baš kao ni stečene stavove, ali pokazujući pozitivnim primjerima da OSI su stvarno jednakopravni članovi zajednice mijenja se i razvija svijest cijelog društva, a u svemu tome pomažu
2. Zakoni, propisi i provedbe o osi, odnosno Konvencija koja jamči njihovu provedbu, a svi zajedno spadaju u društvo.
S jedne strane se našlo društvo kao narod sa velikim predrasudama, a s druge društvo kao institucije koje mora provoditi i osiguravati Zakon i time se postiže ravnoteža u društvu. Ravnoteža katkada zna biti narušena, ali na svima i OSI I OBI je da nastoje da se društvo sa predrasudama smanjuje i da se pusti društvu da kroz institucije rješava problem osoba s invaliditetom pa makar i kroz određene sankcije. Napokon u društvu svi ljudi trebaju biti jednaki i lišeni bilo kojeg oblika diskriminacije.
Zaključak:
-Osobe s invaliditetom trebaju upoznavati Zakone, propise, odredbe i znati se služiti Konvencijom, te tako vršiti pritisak na različite institucije čiji rad i razvoj treba podupirati država i (do)školovati zaposlenike za rad s OSI i nikako dopustiti da se vračamo predrasudama zbog nepoznavanja Zakona i nerijetko neljubaznih službenika koji nas (ne)svjesno uskraćuju za određene informacije..

SLIKA: Pojednostavljen prikaz društva





- ŽENE S INVALIDITETOM

Iako je od ukupnog broja od 429 421 registriranih osoba s invaliditetom u RH, postotak žena s invaliditetom (42.74 %) manji od postotka broja muškaraca s invaliditetom, žene se često nalaze u lošijem položaju od muškaraca (57.26 %) osoba s invaliditetom. Čest je slučaj da su takve žene, djevojke i djevojčice izvrgnute nekom vidu nasilja, maltretiranja, zlostavljanja, izrugivanja i zapostavljanja bilo u svojim obiteljima, na poslu ili u društvu koje ih okružuje i vrši višestruku diskriminaciju.
Posebice je teško kad se takva diskriminacija vrši od strane članova obitelji. Obitelj je najvažnija društvena jedinica od koje kreče odgoj i ovisi razvoj svake osobe, a od izuzetne je važnosti za jednu osobu s invaliditetom. Članovima obitelji uistinu nije lako prihvatiti da je baš član njihove obitelji osoba s invaliditetom i to ponajprije radi predrasuda koje uglavnom kazuju da su osobe s invaliditetom veliki teret koji razara obitelji. Ukoliko članovi obitelji prije prihvate i nauče se nositi sa specifičnim potrebama osobe s invaliditetom, to je uspjeh i normalno funkcioniranje obitelji moguće prije ostvariti. Neugodne primjedbe članova obitelji koji stalno „nabijaju na nos“ ženi osobi sa invaliditetom ili da je debela ili da je spora ili da je nekorisna, ne privređuje itd, nimalo ne doprinose razvoju jedne osobe s invaliditetom. Još je puno teže kad takve neumjesne primjedbe dolaze od strane supružnika žene s invaliditetom, a sve to na račun izgleda koji je različit od fotografija manekenki koje nam nameću brojni časopisi. Jako je teško podnijeti za ženu osobu s invaliditetom da ju se svjesno ili nesvjesno isključuje iz brojnih aktivnosti. Izjave tipa „nije to za nju“ ili „gdje će ona to“, i to u trećem licu znaju jako utjecati na psihološko stanje žene kojoj između ostalog pada samopouzdanje i povlači se te i sama počinje vjerovati u „to nije za mene“.
Da bi se znalo što koja žena, djevojka ili djevojčica može treba pitati nju samu pa čak postavljati i neugodna pitanja koja će ju u svakom slučaju manje povrijediti nego isključivanje iz određenih aktivnosti. Moguće je da neke žene OSI uslijed bolesti ili zbog pogoršanja zdravstvenog stanja , nisu spremne ni za osnivanje vlastite obitelji ni za rađanje djece, ali takva odluka je na njima samima i same imaju izbor i donose takvu odluku, naravno ako žele obitelj i fertilno su sposobne. Suludo je da zbog nazadnog mentaliteta naroda, žene OSI se ne odlučuju na vlastitu obitelj koja zna dati veći smisao u životu OSI. Još je nazadnije da žene osobe s invaliditetom ne idu na ginekološke preglede jer „ionako ne mogu rađati“ ili „ionako ne vodim spolni život“ ili jednostavno „to je nešto sramotno“. Daleko je sramotnije biti neuk i vjerovati u ta lažna svjedočanstva i tako ugroziti svoje zdravlje. Nažalost, u Hrvatskoj ima jako malo prilagođenih ginekoloških ambulanata za osobe s invaliditetom tj. za žene u invalidskim kolicima, svega ih je 5 (izvor: službene web stranice Ministarstva Zdravstva) te je zadatak na državi (određenim ministarstvima) da se u što više gradova potiče i sufinancira otvaranje bar jedne ginekološke ordinacije sa prilagođenim stolom za pregled žene u kolicima. A bez obzira da li je osoba u kolicima ili ne, Ministarstvo zdravstva bi trebalo „prisilno“ dovesti ženu s invaliditetom jednom godišnje na ginekološki pregled (isto kao što je to u zadnje vrijeme s mamografskim pregledima za sve žene iz Hrvatske starije od 50 god.);
- ako je osoba u kolicima, pozvati je u najbliži centar sa prilagođenom ginekološkom ambulantom,
- ako nije u kolicima, pozvati je na pregled u svom mjestu stanovanja.
Unatoč isticanja važnosti ginekoloških pregleda, neke žene OSI ovisno o vlastitim stavovima nikad se same neće uputiti na takav pregled, a takvom negativnom stavu doprinosi i obitelj u kojoj se živi, a također smatra da je takvo nešto nepotrebno.
Prema izvješću UNDP-a žene općenito se ubrajaju u „lica socijalne isključenosti“ i u najugroženije skupine civilnog društva iz čega proizlazi da su žene još sa nekom vrsta invaliditeta i višestruko diskriminirane. Prema istom izvješću u „lica…“ ubrajaju se između ostalog i nezaposleni i mladi i starije osobe i siromašni i osobe s intelektualnim teškoćama i s tjelesnim invaliditetom te kakva je uistinu budućnost, odnosno surova realnost npr jedne mlade nezaposlene siromašne žene s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem?!
Žena osoba s invaliditetom nikako ne smije biti žrtva nikakvog nasilja, a to uistinu postaje tako zahvaljujući umreženosti žena osoba s invaliditetom koje neprestano radi na jačanju osobnosti same žene koja postaje samosvjesna, emancipirana i glasnija u odnosu na žene osobe s invaliditetom koje su još prije desetak godina strahovale izraziti svoje mišljenje. Lijepo je znati za činjenicu da zahvaljujući Mreži žena osoba s invaliditetom, od svibnja '07 je u uporabi SOS telefon za žene s invaliditetom (01/48 29 394) na koji žena s invaliditetom žrtva nasilja pozivom može dobiti savjetodavnu pomoć. Ako je potrebno daljnje savjetovanje, ono se obavlja s psihologom, socijalnim radnikom, odvjetnikom, psihijatrom ili defektologom u Udruzi SOIH-a uz prethodni telefonski dogovor. Što sa ženama OSI koje nisu iz Zagreba? Za nasilje nema opravdanja pa živio Ti u Zagrebu, Osijeku ili Zadru koji još uvijek „nije zainteresiran“ (potreba postoji) za takav vid pomoći. Prijedlozi Mreži žena su;
- da se transparentno objave imena određenog/ih psihologa, defektologa, odvjetnika, socijalnog radnika ili psihijatra koji je/su voljni u određene dane telefonski pružiti savjetodavnu pomoć ženama OSI žrtvama nasilja iz cijele Hrvatske.
- uz imena nabrojanih stručnjaka, osim brojeva telefona, navesti i njihove e-mail adrese ukoliko taj vid komuniciranja više odgovara ženi ili ukoliko ima poteškoća s govorom.
- anonimno napraviti anketu o ženama osobama s invaliditetom. Anketu bi uz svoja stručna znanja i iskustvo koncipirali svi gore nabrojani stručnjaci uvažavajući savjete samih žena OSI. Svrha ankete bi bila otkrivanje stvarnog stanja, odnosno koliko su žene OSI realno izvrgnute bilo kojem tipu nasilja i što je po njima najveći uzrok brutalnosti, a djelujući na te uzroke pomoglo bi se u suzbijanju nasilja nad ženama. U upitniku bi trebala biti ostavljena opcija da ukoliko ta žena ne želi biti anonimna i svojim primjerom biti dostupna svim ostalim ženama, svoje podatke dostavi SOIH-ovoj Mreži, koja u određenim situacijama može preusmjeriti poziv u pomoć, ženi koja se nosi ili je prošla kroz isti problem. Nerijetko vrijedi više savjet „tvog prijatelja po bolesti/problemu“ nego svi savjeti naših stručnjaka koji možda jesu se usavršili u svom području, ali koliko god se trudili pomoći i suosjećali s nama ne znaju što ti uistinu osjećaš kako razmišljaš i kakvi su problemi jedne osobe oboljele od mulitiple skleroze. Zajedničkom suradnjom postižu se uspjesi. U provedbi upitnika pomogle bi lokalne udruge.
Osnovno načelo Konvencije „jednake mogućnosti“ je načelo osoba s invaliditetom koje se obraća i upozorava zdravi dio populacije da su i usprkos čestom zaboravu, osobe s invaliditetom bez obzira na svoje različitosti i fizička ograničenja, prije svega osobe i to osobe sa istim potrebama kao i svi drugi (npr. potreba za obrazovanjem, potreba za zapošljavanjem, potreba za liječenjem, uživanjem…), a ne kao što nas osobe s invaliditetom nazivaju „osobe s posebnim potrebama“. Dok se načelo „Jednakost između muškaraca i žena“ prije svega odnosi na same osobe s invaliditetom i nastoji ispraviti životnu nepravdu u kojoj su žene OSI u lošijem položaju od muškaraca OSI.


- NEOVISNO ŽIVLJENJE I UKLJUČENOST U ZAJEDNICU


Čovjek je društveno biće i nikako nije stvoren da bude sam. Osjećaj pripadanja zajednici u kojoj živi i koja ga okružuje, svojstvena je svakom od nas, a za osobu s invaliditetom znači puno više od samog pripadanja i određuje joj život.
Veoma je teško u nekim regijama RH gdje prevladava ruralno stanovništvo sa zaostalim mentalitetom i razmišljanjima biti osoba s invaliditetom, nositi se sa svim predrasudama i tako se razvijati ukorak sa svim svojim zdravim vršnjacima i sugrađanima tj. sumještanima. Takve su sredine bez obzira na jaku osobnost i veliku upornost same osobe s invaliditetom, pogubne za takvu osobu.. Čest je slučaj npr. u Dalmatinskoj Zagori ili Ravnim Kotarima da su osobe s invaliditetom izopćene u potpunosti; njihove obitelji ih skrivaju od očiju javnosti pa i od najbližih susjeda i rođaka jer smatraju da su takve osobe „sramota obitelji“ i ne omogućava im se nikakvo školovanje te ih se na razne načine isključuje iz svake aktivnosti društva. Eventualno je takva osoba primalac nekog socijalnog davanja (kao što je npr. osobna invalidnina) i dodatan su prihod takvog lošeg primjera obitelji.
Jako je puno primjera obitelji sa osobama s invaliditetom koje iako su spremne za samostalno življenje, nisu u mogućnosti odvojiti se od obitelji jer ili je invalidnina od 1000,oo kn premala za samostalno življenje ili su bez ikakvog primanja. Idealno bi bilo kad bi bilo omogućeno osobama s invaliditetom da imaju izbor da samostalno žive gdje i s kim žele, a tome i doprinosi Zakon o radnji i Pravilnik o pristupačnosti (stupio na snagu 2004g., Narodne Novine 104/03) koji propisuje na svakih deset novosagrađenih stanova jedan stan prilagođen za neovisno življenje osobe u invalidskim kolicima. No, Zakon postoji baš kao i takvi stanovi, ali preduvjeti nisu ostvareni te je gotovo nemoguće priuštiti si jedan takav stan koji nije nikakav luksuz, nego potreba osobe u kolicima.. Izuzev možda u samom Zagrebu gdje Poglavarstvo Grada dodjeljuje socijalne prilagođene stanove, ali što sa drugim Gradovima Hrvatske?!!!!
Većina osoba s invaliditetom (preko2/3) živi u obiteljima(uglavnom s roditeljima) i sanjaju san o svom stanu, a svoju materijalnu situaciju procjenjuju jako lošom ili nepovoljnom.. Nije potrebno praviti segregaciju i osobe s invaliditetom odvajati od ostalog društva i tako ih getoizirati u određenim ustanovama ili zasebnim zgradama. Nažalost, srednje škole u Zadru uglavnom nisu prilagođene za učenike u kolicima te mladi Zadrani odlaze u zagrebačku Dubravu gdje prisilno završavaju neke nametnute smjerove škola kao što je to npr. smjer pomoćnog krojača. No, postoji i „druga strana medalje“ koja kroz iskustva naših mladih Zadrana pokazuje da su te osobe dobile priliku okusiti što znači samostalno živjeti i susretati se i snalaziti sa brojnim i arhitektonskim barijerama, ali i sa svim onim problemima i radostima koje nosi život jednog studenta. Mnogim mladima je omogućeno školovanje koje im često i zbog predrasuda ne bi bilo omogućeno u Zadarskoj županiji. Razlika između tih mladih školovanih u Zagrebu i mladih koji su se školovali u Zadru (prilično su „zatvoreni“ i nesamostalni u svakom pogledu) osjeti se gotovo u svim područjima.
Od ove godine je osobama s invaliditetom olakšano studiranje na Zadarskom Sveučilištu koje je u potpunosti prilagođeno za osobe s invaliditetom, a povećanjem educiranosti osoba s invaliditetom, povećavat će se i lakše će se doći do mogućnosti samostalnog življenja i uključivanja u zajednicu.Važnost lokalnih udruga je izuzetno velika .
No, jedan od najboljih primjera kojim je naša Udruga konkretnim primjerom pokazala i tako povećala uključenost i integraciju OSI u zajednicu je djelovanje aktiva Mladih Osoba S invaliditetom koji se posebno bavi edukacijom i informatizacijom osoba s invaliditetom te razvijanjem svijesti o OSI kod ostalih sugrađana. Više o samom Aktivu možete saznati na blogu: http://mosizd.blog.hr/, a nepobitna je činjenica da su naši mladi svojim glasom probudili društvenu odgovornost Zadarskih „očeva“ koji se bitno manje oglušuju na naše zahtjeve. Naš prijedlog svim Udrugama je da već ako nemaju mogućnost osnivanja Aktiva sličnog MOSI-ju (ili nemaju adekvatnu osobu da vodi takovu skupinu, nemaju dovoljno mladih članova ili nešto treće) da posebnu pažnju posvete mladim članovima, uključujući i školarce i studente pa makar imali samo takva dva člana. Ako se osnuje Aktiv treba organizirano provoditi edukaciju i informatizaciju članova, a ako je članova malo za osnivanje Aktiva, svakoj mladoj osobi priuštiti kompjuter koji nije nikakav luksuz nego uistinu „prozor u svijet“ i osnova pismenosti.
Nažalost, još uvijek su rijetke ustanove i građevinski objekti u Gradu Zadru koji imaju prilaz za osobe s invaliditetom, ali upornim ukazivanjem na nemogućnosti prilaska ostvaruju se rezultati i Zadar je više napredovao posljednjih par godina što se tiče rušenja barijera nego što je to učinjeno sve godine ranije.
Zahvaljujući članici Marini Bura, koja je upisala fakultet na Zadarskom Sveučilištu i ukazala da ima OSI koje žele studirati, Ministarstvo u suradnji s Gradom prilagodilo je zgradu fakulteta, prilagođen je i studentski dom, prilagođen je i Dom Hrvatske Mladeži, ali npr. ulaz u Znanstvenu knjižnicu Zadar, koja je od velike važnosti za studenta je nemoguć zbog prilaznih petnaestak stepenica. Na ovaj problem nastoje ukazati ostali članovi MOSI-ja koji se teškom mukom penju sa svojim hodalicama na redovite sastanke ostale mladeži Grada Zadra koji im pružaju podršku i neizmjernu pomoć, te će najvjerojatnije u skorije vrijeme „proraditi s(a)vijest“ Poglavarstva Grada Zadra i biti napravljena rampa za osobe u kolicima.
Uglavnom, ovo su samo navedeni neki primjeri kako su Zadrani, osobe s invaliditetom u svom Gradu prešli iz nevidljivih u vidljive ljude.
Već ako u gradu postoje važne ustanove čije su zgrade od iznimnog kulturnog značenja i zbog njihove starosne vrijednosti ih nije moguće prilagođavati tj. izmjenjivati ih, neka Grad omogući alternativna rješenja isključivo za osobe s invaliditetom, a ne da službenici (zahvalni jesmo na tome) silaze na ulicu da se potpišu dokumenti. Takav je primjer sa zgradama Zadarskog poglavarstva: Županije i Opčine,a najapsurdnije je da je ambulanta doktora fizijatra koji je za OSI „najvažniji doktor“ na katu tzv. „stare interne“ na koju se teško penju, zbog iznimno strmih i brojnih stepenica, i zdravi ljudi.
Na sve nedostatke i prijedloge rješenja kao i na samo utjecanje kod kreiranja svih odredaba Gradskog Programa za osobe s invaliditetom Grada Zadra, čija je izrada u planu krajem 2007. naša Udruga ima namjeru pravodobno reagirati i surađivati sa gradskim „ocima“ i stručnjacima koji će uvažavati naša mišljenja i sugestije. Osnovna smjernica pri izradi Programa bit će Konvencija, odnosno Nacionalna strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007.-2015. godine koju namjeravamo „spustiti“ na lokalnu razinu..

Zaključak

U uvodnom djelu je istaknuto kako Hrvatska može, a i sama društvena odgovornost joj nalaže, da već ako je prihvatila i provede Konvenciju u sva tematska područja života. Raspolaganje s veoma modernom tehnikom i tehnologijom te razvijenim institucijama kao što su zdravstvena i socijalna skrb i obrazovanje veoma su važan resurs koje Hrvatska ima, ali najveći resurs koji imamo su sami ljudi, odnosno znanje koje imamo i trebamo iskoristiti i neprekidno nadopunjavati. Potrebno je povećati razinu znanja i educiranosti OSI koje trebaju maksimalno surađivati sa ostalom zdravom populacijom jer to je jedini način najučinkovitijeg rješenja za OSI i nikako nije dopustivo da se odlučuje o osobama s invaliditetom bez njih samih. Jedino se zajedničkom suradnjom može doći do uspjeha. Potrebno je i doškolovati postojeće službenike za primjeren rad s OSI. Na osobama s invaliditetom je da ukažu na svoje potrebe i želje, a onda će im društvo (određene institucije ) u skladu Zakonima i propisima tj. prihvaćenom Konvencijom (koju treba upoznati) to i omogućiti, ali OSI treba znati definirati problem. Bila uključena u lokalnu udrugu ili ne (naša preporuka je da se obvezno uključi) OSI treba neprestano istovremeno raditi u dva smjera:
1.- na poboljšanju kvalitete vlastitog življenja neprekidnim učenjem, uključivanjem u društvo,…..
2.- na mijenjanju svijesti i razbijanju predrasuda o OSI u svom mjestu boravka vlastitim primjerom počevši od vlastite obitelji i ljudi koji nas okružuju, uključivanjem u Udruge, sudjelovanjem u medijima…..
Osobe s Invaliditetom trebaju se izboriti za ostvarivanja svojih prava, tražiti poštivanje zakonskih propisa i biti politički aktivni , kao i medijski eksponirani. Sve je to moguće ostvariti i Konvenciju provesti u djelo, ako sama OSI ima volje i želje za njenu provedbu i ako sama prihvati svoj život osobe s invaliditetom samo kao jednu različitost i krene se (iz)boriti za svoja prava (ne samilost, nego zajamčena prava) znanjem i upornošću, a ne odgovornost prebacivati na nekoga drugoga i stalno se žaliti i tražiti nedostatke u postojećem sustavu. Oni koji Konvenciju ne poštuju, nemaju odgovornosti, kao ni moralnosti. Jedini, a i najjednostavniji način provedbe Konvencije je BITI GLASAN, tamo gdje i kad je potrebno i ne odustajati na prvu prepreku uvažavajući bar dio onoga što je prethodno navedeno. Ne postoji jedinstvena formula koja će dati rješenje kako primijeniti Konvenciju u društvo. Svatko od nas treba izabrati svoj put!

Mi smo ga izabrali, put UTI- Zadar je:

neprekidno učiti, surađivati, znati slušati, ali i znati biti glasan kad i gdje je potrebno, ne odustajati i biti uporan u svojim ciljevima!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

dokumenti

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr